'Bojim se da ću ispasti glupa': Zašto današnji studenti slabo postavljaju pitanja na predavanjima i tko je za to kriv? Evo odgovora!

Jedna od osnovnih kritičkih metoda koju ljudi primjenjuju prilikom učenja je upravo - postavljanje pitanja. Istraživanje provedeno 2007. godine pod nazivom “Dječja pitanja: Mehanizam kognitivnog razvoja”, pokazalo je kako djeca u dobi od 14 mjeseci do pet godina postavljaju 107 pitanja na sat. Jedno dijete koje je sudjelovalo u istraživanju, postavljalo je čak tri pitanja u minuti. 

 

Svi znamo kada se družimo s malim ljudima kako nam se čini da je broj pitanja koji mogu postaviti beskonačan. Promatrajući njih vidimo njihovu znatiželju, ali što se onda dogodi kada djeca krenu u osnovnu školu, nastave sa srednjom i na kraju dođu na fakultete. A na fakultetima, za razliku od pune učionice prvašića s dignutim rukama u zrak, nalazi se puna učionica studenata koji se skrivaju jedni iza drugih na profesorovo:“Ima li netko pitanje?”

>> Stvari koje nikad, nikad, ni-ka-d ne smiješ reći profesoru

Takve scene na fakultetima nisu samo pojava u Hrvatskoj. I istraživanje američkih znanstvenika iz 2013. godine koje se bavilo uspješnosti studenata, pokazalo je da uspješni studenti radoznalost smatraju rizikom za njihove rezultate. Studenti koji su postavljali pitanja pokazali su svoju znatiželju i željeli su dublje razumjeti temu koja se obrađuje, za razliku od kolega koji ne propituju ništa, a takva situacija im omogućava bolje ocjene na kraju. A sve to vraća nas na početak, prvu učionicu u kojoj se djeca poučavaju da ne postavljaju pitanja. 

 

 

Da smo kao društva zakazali, pokazuju upravo obrazovni sustavi. Nedavno su mediji objavili podatke o broju prvašića u Hrvatskoj koji ponavljaju razred. Koliko su se nadležni pojedinci i institucije potrudili oko prvačića koji nisu iz različitih razloga pratiti nastavu, da pomognu djetetu u uspješnom završetku razreda? Vjerojatno ni približno dovoljno, koliko žustro sputavaju pitanja koja im postavljaju najmlađi. Ako smo godinama usmjeravani da samo pratimo i pitanja koja nam prolaze kroz glavu na satu potiskujemo, sigurno ćemo teže kao akademski građani izaći iz tog začaranog kruga. I upravo zato događa nam se tišina, nakon mnogih održanih predavanja. 

 

Nova lekcija, novo područje, nepoznati pojmovi, mnoštvo autora, istraživanja i metoda koji se spomenu na samo jednom predavanju od 45 minuta nekada ne izazovu nikakvu reakciju studenata. Kako? Zaista nas ne zanima ništa od toga što nam je profesor izlagao ili je nešto drugo u pitanju?

 

Studentica Karla s Ekonomskog fakulteta navela nam je svoje razloge za pasivnost na predavanjima. 

 

 

“Ne postavljam pitanja, jer mi je na predavanju uvijek sve jasno. Dok ne krenem učiti, onda mi više ništa nije jasno. Događa se i da čak kad hoću postaviti pitanje, netko me preduhitri i postavi isto”, govori nam ona.  

 

Taj trenutak nam je dobro poznat. Čak i kada imamo spremno to jedno pitanje, dogodi se da netko od kolega postavi prije nas. Onda si bar potvrdimo “okej na dobrom smo putu bili”. Neki imaju strah govoriti među većom skupinom ljudi ili pred nepoznatima. Nije lako kada kao brucoši u drugom tjednu faksa imamo prve vježbe s novim kolegama, dići ruku i postaviti pitanja. I to je jedan problem. Postavljanje pitanja mnogi studenti vide i kao neki čin hrabrosti. 

 

“Ja rijetko kad postavljam pitanja jer se bojim da ću ispasti glupa. Također ni kolege ne budu aktivne, pa imam osjećaj da se onda izdvajam. Uglavnom uvijek tu budu jedan ili dva studenta na godinu koji su ti – odnosno oni su aktivni na većini predavanja, za razliku od nas”, govori nam Monika studentica Fakulteta političkih znanosti. 

 

U neformalnim razgovorima s kolegama uočavam da veliki broj govori kako nisu aktivni, ali i da to smatraju svojom lošom navikom. Student Ivan s Filozofskog, ne može razumijeti tu studentsku pasivnost. 

 

“Meni je izrazito tužno i grozno da većina tih ljudi nikad u 5 godina fakulteta nisu iznijeli svoj stav, nisu nikad ništa komentirali, nikad pokazali želju za tim studijem. Jedna od najtužnijih situacija u ovih pet godina bio mi je jedan kolegij, gdje bi profesorica doslovno molila studente pete godine da bar nešto komentiraju, nikad nitko nije ništa komentira. To su budući profesori u školama”, ispričao nam je ovaj student. 

 

Na fakultete idemo već kao odrasli ljudi. Po nekoj logici upisali smo ono što nas zanima i čime se želimo baviti u budućnosti. Kada nas zanima druga osoba uvijek ćemo priupitati nekoga za bar neku informaciju o dotičnom, jer što možemo izgubiti pitanjem? Kada smo na putovanju i nismo sigurni za smjer, i komuniciranje sa strancima je opcija, a zašto nam je onda podignuta ruka u zrak u dvorani nije praksa? Dvorane i učionice na fakultetima, kao i kolegiji koje pohađamo trebali bi biti sigurna zona studentima, gdje bez ustručavanja, straha od ocjene ili osude imamo mogućnost da pitamo ono što nas zanima, produbimo svoje znanje i na kraju napredujemo. 

 

 

Vratimo se na početne postavke. Postavimo i mi tri pitanja u minuti.