Mojfaks.hr u Akademska četvrt

Sveučilište u Rijeci u potrazi za odgovorom na pitanje zašto plačemo

Zašto je poželjno da i muškarci zaplaču, i to javno, samo je jedno od na prvi pogled proturječnih obilježja te, psiholozi kažu, najoriginalnije i najmisterioznije osobine ljudske ličnosti.

18. travnja 2016 13:30
Slika nije pronađena

Slika nije pronađena Foto: MojFaks

Osvjetljujući tajne plakanja, hrvatsko-nizozemski tim psihologa proveo je empirijsko istraživanje kojim je doveo u pitanje pet godina staru teoriju da plakanje izaziva reakcije kod drugih ne samo gledanjem i slušanjem nego i – osjetilom njuha, piše Novi list.

Po toj teoriji, "emocionalne suze" sadrže biokemijsku tvar (feromon?) koja može utjecati na ponašanje i psihobiološko funkcioniranje osoba koje su u blizini i koje osjete miris tih suza.

No, prvi autor studije netom objavljene u međunarodnom znanstvenom časopisu "Cognition and Emotion", Asmir Gračanin, kaže da je njihovo istraživanje, temeljeno na tri eksperimenta, pokazalo da udisanje ženskih suza ima vrlo skroman ili nikakav utjecaj na muškarce.

Plakanje svoj snažan utjecaj na druge ostvaruje prvenstveno akustičkim i vizualnim putem, dok preko njuha ima neznatan utjecaj, kazao je Gračanin, psiholog sa Sveučilišta u Rijeci na studijskom boravku u Tilburgu.



Gračanin objašnjava kako je njegov tim - koga čine još Višnja Omrčen i Ivana Koraj sa Sveučilišta u Rijeci te Ad Vingerhoets sa Sveučilišta Tilburg i Marcel van Assen sa Sveučilišta Utrecht - proveo niz od tri eksperimenta u kojima su različiti ili čak isti muški ispitanici udisali različitu bezbojnu tekućinu. Jednu tekućinu činile su emocionalne suze, odnosno suze većeg broja žena koje su imale potresan doživljaj. Druga tekućina bile su ženske suze nastale iritiranjem oka, bez tužnog događaja. Treća tekućina bila je obična fiziološka otopina.

Niti jedan od tri eksperimenta nije potvrdio nalaze iz 2011. godine, koji su tada poprilično odjeknuli u svjetskim medijima, kaže Gračanin i napominje da je njegovo istraživanje provedeno na znatno većem broju ispitanika, što mu daje i veću vjerodostojnost.

"Svakako je potrebno još istraživanja u različitim laboratorijima, da bismo se još više približili istini", kaže Gračanin za Hinu.

Obično se tvrdi kako su plač i smijeh svojstveni samo čovjeku
. Gračanin kaže kako emocionalne suze postoje samo kod čovjeka, dok smijeh postoji i kod drugih životinjskih vrsta, premda je priča o tome, kaže, dosta složena.

Postoje anegdote o emocionalnim suzama kod nekih sisavaca, koje nisu znanstveno provjerene, dok sustavna istraživanja jasno pokazuju da ne postoji druga vrsta koja ispušta emocionalne suze. Druge životinje, naravno, također imaju refleksne suze. To su one koje naviru kad povrijedite oko, što nekad može zbuniti promatrače, ali druge životinje ne plaču kao čovjek, objašnjava Vingerhoets.

Za sada postoji najviše indicija da suze imaju komunikacijsku funkciju. Čini se da one predstavljaju signal kojim kažemo da nam treba pomoć, ali i da imamo pro-socijalne odnosno prijateljske namjere. Najveći broj istraživanja podupire tu pretpostavku, iako odgovor, naravno, ne može biti baš tako jednostavan, kaže Vingerhoets.



Gračanin dodaje da se može raditi i o iskazivanju spremnosti za podređivanje drugim ljudima, tj. da su suze tokom evolucije nastale kao znak da smo bezopasni i da se ne želimo više boriti. Takvo ponašanje se može pojavljivati kada se osjećamo bespomoćnima, što bi onda objasnilo pojavljivanje suza i kada nas prevladaju pozitivne emocije. No, ono se pojavljuje još kada se nađemo pred nečim što je veće i važnije od nas ili kada osjetimo zajedništvo i smanjenu potrebu da se sami oko nečega borimo, kaže Gračanin.

Istodobno, riječki je psiholog oprezan u odgovoru koliko istraživanje plakanja može reći o poznavanju čovjekove ličnosti. Plakanje može reći ponešto o ličnosti pojedinca, ali o tome se također ne zna mnogo.

Ono što zasigurno znamo jest da suosjećajniji pojedinci češće plaču. Naravno, velike su razlike u sklonosti iskazivanju emocija općenito, pa se to onda očituje i na vjerojatnost da će netko zaplakati, ali jednako tako i smijati se ili iskazivati ljutnju. Nas nadalje zanima kako različiti pojedinci reagiraju na plač drugih ljudi. No, ta su istraživanja tek u povojima, kaže Vingerhoets.

Odrasli muškarci plaču u prosjeku jednom u dva mjeseca, a odrasle žene četiri do osam puta mjesečno. Taj je prosjek sličan na većini mjesta na Zemlji, kaže i upozorava: Međutim, to je samo prosjek!


Neki muškarci plaču često, neke žene rijetko. Djeca češće plaču zbog fizičke neugode, npr. boli, dok se kod odraslih plač uglavnom javlja zbog različitih emocija kojima je zajednički osjećaj bespomoćnosti. Zanimljivo je da muškarci plaču češće negoli žene zbog pozitivnih događaja. Kod žena se plač nerijetko javlja i uz ljutnju, što kod muškaraca nije čest slučaj, kaže Vingerhoets.

Ostala zanimljiva pitanja kojima se naša grupa bavi uključuju mogućnost da na suze drugih odgovaramo automatski, približavanjem ili izbjegavanjem, potom, pitanje smanjuje li plakanje agresiju promatrača i kada, kako ljudi procjenjuju ličnost osobe koja plače i slično.

Plakanje može imati pozitivne učinke ako ono signalizira da je pojedincu stalo do zajedničkog cilja, a negativne učinke ako on ili ona plače iz sebičnih razloga, tj. zbog toga što je taj pojedinac doživio nešto, npr. gubitak, što ima direktne posljedice na njegov život.

Više pročitajte ovdje.

L.B./izvor: Novi list/HINA
foto: Pixabay

Još vijesti