Mojfaks.hr u Laganini

DNEVNIK APSOLVENTA: Kad te Likota izbaci iz referade k'o kladu

Studenti nemaju priliku često ispunjavati formulare, no kad se to dogodi, oni uglavnom ostaju s mnoštvom uptnika iznad glave. Ni apsolventima po tom pitanju nije lakše.

5. svibnja 2016 15:17
Slika nije pronađena

Slika nije pronađena Foto: MojFaks

Baš mi je lijepo u novom domu. Dobro spavam iako mi je krevet raskliman.

San mi jedino kvare misli o tome da moram otići na policiju prijaviti novo boravište, produžiti iskaznicu Studentskog servisa, prijaviti diplomski rad i još štošta.

"OJ ORAJEEE, ORAJEEEEEEEEEEEEEE

USTAAJ MALAAA, ZORA JEEEEEEEEE..."


Što se sad događa – pomislih u sebi tijekom skoka iz kreveta izazvanog napadajem straha zbog ovog arlaukanja. Ličanin i dalje pjeva, a ja krmeljivih očiju uspijevam razanati da je točno šest sati i dvije minute.


Cimeri ulaze u sobu i objašnjavaju mi da je to sasvim normalna stvar. Jedva ih čujem, jer osim pjevačkog talenta susjed iznad nas ima i glazbenu pratnju u obliku udarne bušilice.


Vokalno instrumentalni sastav Baja i bauštelci, foto: Flickr.com


"On ti to čini četiri puta na godinu. Kaže da se okoliš u kojem živiš treba mijenjati u skladu s godišnjim dobima. Ja se u pricipu slažem s njim, ali ne na ovakav način. Naime...", odmjerenim pokretom ruke prekidam monolog svoje vrle cimerice studentice Filozofskog i odlazim u kupaonu.


Vode, naravno, nije bilo. To sam shvatio tek kad sam imao puna usta paste za zube. Tako sam krmelje i vosak iz ušiju morao vaditi vlažnim maramicama. Pastu sam nekako izbacio miješajući je sa sokom od crnog ribiza.


Pojavio sam se pred policijskom postajom i prije osoblja. Sjeo sam na stepenice i čekao dok su pored mene prolazile šalterske službenice i tko zna kakvi sve zaposlenici MUP-a. Ušao sam ravno u 7 sati, ali sam bio tek 23. na redu. Skupila se već ekipa sa zahtjevima za izdavanje novih dokumenata.


Kad sam došao na red, odmah su mi tutnuli formular u ruke, plati taksu, itd. Naravno, na formularu moram unijeti staru i novu adresu. Ne znam nijednu, jer mi je u životu dovoljno samo prepoznati zgradu u kojoj živim. Nakon polusatnih peripetija uspijevam predati formular, no moj slavodobitni pokušaj izlaska iz policije prije osam sati neslavno je propao.


A koja je tvoja adresa? foto: theapricity.com


"Kako vam je nova adresa Bernarda Vukasa 3, kad ste dosad bili tamo prijavljeni?", pita me mlađahna i prilično zgodna šalteruša. Pomiješao sam staru i novu adresu, pa sam cijeli proces morao ponoviti ispočetka. Izašao sam tek u pola devet i jurnuo k faksu.


Došao sam do faksa, ali nisam mogao ući u zgradu. Kilometarska kolona vijugala je od ulaza do pekarnice u koju nitko s faksa ne ide, jer je predaleko.


Pekara je pola kilometra dalje, foto: wikimedia.com


"Što se događa?"

"Red za referadu, kolega. Ne znam što im je, u zadnje vrijeme je red kao za pučku kuhinju."


Utonuo sam u misli. Ništa drugo mi nije ni preostalo kad čekam u redu. Nisam ni shvatio koliko je vremena prošlo. Nisam ni shvatio da sam zapravo uspio ući u fakultetsku zgradu dok me nije štrecnuo poznati kreštavi glas.


"Zatvaramo za pet minutaaaaaaaaaaaa!", reče upraviteljica referade.


Pogledao sam iza sebe i vidio otprilike jednak broj ljudi, kao i onda kad sam ispred sebe vidio gomilu prije dolaska na faks. Gomila je počela glasno negodovati, spominjati rodbinu i piromaniju, ponekad i u istoj rečenici.

Naposlijetku, kolega ispred mene ulazi u referadu i po kratkom postupku izlazi. Primam vrata, ali ih netko iznutra nasilno želi zatvoriti. Podmećem nogu i probijam se unutra kao kroz garnizon radno sposobnih Japanaca na vratima vagona tokijskog metroa.




"Kolega, radno vrijeme nam je isteklo. Niste li čuli da zatvaramooooo?", upitao je onaj grozan glas od maloprije sa značajnim produžavanjem posljednjeg vokala.

"\'Ajde, šta se pravite blesavi. Ionako ćete tu ostati do četiri sata i ništa ne raditi", procijedim vadeći indeks i potvrde kako bih si mogao osigurati posao i egzistenciju u narednom periodu školovanja.


M\'rš vaaaaaaaaaan! foto: pixabay.com


Upraviteljica referade nevoljko uzme papire i krene nabijati žigom.


"Ajme majko, kakav rukopiiiiiiiiis."


Nakon poduljeg pokušavanja dešifriranja rukopisa konačno uzima indeks u ruke.


"Ovo na slici niste viiiii."

"Evo vam iksica i osobna pa da utvrdimo moj identitet, ako moja slika u mom indeksu ne pripada meni."




Nakon kratkog vijećanja između pripadnika plemenite kaste zaposlenika referade, konačno dobivam papire u ruke uz "u redu jeeeeee".


Taman sam izvadio formular za diplomski, i upitao "može li još ovo?" kad sam iza sebe čuo muški glas.


"Nemere!!!!!!! Dođ\' sutra ranije malo!"


Tip me primio za biceps i izbacio poput klade van iz referade. Dižući se s poda, shvatio sam da je to onaj ludi Ličanin iz moje zgrade. Eto, priroda mu je barem nešto dala. Postao je jedini s titulom "tetak iz referade".



Likota na pauzi od udaranja žigova, foto: flickr.com


I tako, uz svu volju da po prvi put u životu obavim sve u jednom danu – nisam uspio. Kasnije sam sreo cimere u gradu koji su mi rekli da se Likota nakon 30 godina rada na baušteli u Njemačkoj odlučio zaposliti negdje gdje mu neće nastraditi leđa. Baš si je našao posao.


Baš me zanima što će biti idući put, kad u referadu donesem papire za prijavu diplomskog rada.


Milan Dalmacija

foto: screenshot/YouTube


Prijašnje avanture našeg apsolventa pročitajte ovdje:


...DNEVNIK APSOLVENTA: Jedan dan u životu klošara...


...DNEVNIK APSOLVENTA: Bio sam u Pragu, ali preko svog praga ne mogu...


...DNEVNIK APSOLVENTA: Lekcija iz hrvatskog jezika za studente na razmjeni...


...DNEVNIK APSOLVENTA: Kad se vječni studenti džaba prežderavaju u menzi...


...DNEVNIK APSOLVENTA: Kad roditelji dođu u posjet...


...DNEVNIK APSOLVENTA: Što ću kad sve ovo završi?...

Još vijesti