facebook,
whatsapp
Sigurni smo da bi se naš apsolvent, unatoč svim nevoljama koje je doživio, složio sa starom izrekom koja kaže: "Sve što je lijepo, kratko traje."
Ljeto polako odlazi, iako se to po temperaturama ne bi reklo. S njim odlaze i moje muke. Uspio mi je proći listić u kladionici, pa sam platio zakasninu u knjižnici, zbog koje sam umalo počeo graditi kućicu od posuđenih knjiga na livadi iza zgrade.
Ovo je samo jedan zid. foto: pixabay.com
I kućni pritvor je završio. Stari misli da sam naučio lekciju, a zapravo sam naučio gradivo svojeg diplomskog rada i to vrlo dobro, toliko da sam sam razriješio one nelogičnosti koje su me mučile. Ali vrag mi ne da mira. Moram završiti ljeto u stilu.
Ekipa se vratila u grad, a ima i dosta turista. Odlučili smo kod Pere napraviti Zrće – doslovno. Uspio sam nekako skrpati keš za cugu, Luka je donio ogromne zvučnike s pojačalima, Pero je kao domaćin bio zadužen za meso, a njegov brat je odnekud nabavio 40 kubika pijeska, ležaljke, suncobrane, čak i ogromni vrtni bazen.
Došlo je otprilike 100 ljudi, što znanih, što neznanih. Dvadesetak djevojaka je uvijalo svoja tijela u ritmovima glazbe koju je puštao DJ Luka, hrane i pića ima kao pijeska, a i njega je bilo.
Nitko se nije sjetio dopeljat šator. foto: commons.wikimedia.org
Nakon što sam se uspio dočepati zadnjih komadića hrane (Pero je bio malo škrt), odlučio sam se počastiti dostupnim zalihama. Alkohola, naravno. Ubrzo se opet nisam ničega sjećao.
Kad sam se probudio, bio sam totalno sj****. Nisam mogao ustati iz kreveta od pijanstva. Ali, to je najmanji problem. Krevet nije bio moj. Uspio sam promašiti čitav kat svoje zgrade i uletiti babi Eržiki u krevet. \'Ajde i to je malen problem naspram toga da baba Eržika s valjkom za tijesto u rukama stoji iznad mene zajedno s mojim starcima.
Baba Eržika u trenutku kad me vidjela u svom krevetu. foto: en.wikipedia.org
Ali postojao je još veći problem. Za dva sata imao sam konzultacije za diplomski rad kod svog mentora. Onako pripit i pod roditeljskom paskom, uspio sam uzeti USB s radom i otkotrljati se do prvog kioska, gdje sam uzeo vrećicu bombona s mentolom, a potom i do kopiraone, gdje sam svoj rad pretvorio u "papirno" stanje. Na ulazu u fakultet sam ispljunuo rafal mentolnih bombona i još malo pročačkao oči, ne bih li kojim slučajem naletio na pokoju krmelju. Srećom, nije ih bilo.
Dva sata sam čekao da me mentor primi. Čuo sam ga kako urla iz kabineta na druge kolege. Iskreno, bolio me đon hoće li se derati na mene, rekao bih mu da začepi jer me boli glava. Onako mamuran sam konačno ušao u kabinet.
"O, evo nam kolege s dvojbama. Jeste li uspjeli štogod riješiti?"
Samo sam bacio onaj rad na njegov stol, kojeg je on odmah počeo čitati vrlo detaljno i pažljivo, jer ga je gotovo sat vremena prelistavao i nije rekao ni slova. Ja sam već i zadrijemao, što je ovaj primijetio.
Realno, imao je što i čitati...
"Ej, ej, probudite se kolega. Što vam je? Uzmite papir i pišite..."
Počeo je nabrajati valjda sto stavki. Jedva sam držao olovku, a kamoli ga mogao pratiti, no ipak sam uspio nekim hijeroglifima sve zabilježiti.
Mislio sam da će to biti to. Malo doradim svoje remek-djelo i odem na još jedne konzultacije, ali me u mislima prekinuo mentor.
"Dođite za tjedan dana s gotovim radom i formularom za obranu, da vam to potpišem i dodijelim termin. Ima li pitanja?"
Pa kad je već toliko vremena prošlo?
Nije ih bilo. I da ih je bilo, ne bih ih mogao izgovoriti od silnog šoka. Naglo sam se otrijeznio. Zar je već cijeli proces došao kraju? Samo tjedan dana mi je ostalo?
U nevjerici sam izašao iz kabineta i otišao popiti jednu ljutu da se pomirim s tim da za tjedan-dva više neću biti student.
Milan Dalmacija
foto: Pixabay
Sve avanture našeg Apsolventa možete pročitati ovdje:
