facebook,
whatsapp
Petkom navečer vidjet ćete ju kako obuva štikle, ali već sutradan ujutro kako veže kopačke. Gabrijela Gaiser, osim što studira i radi, već se 11 godina aktivno bavi nogometom. Kao i većina cura - voli šminku i lijepu odjeću, ali još jednu veliku strast dijeli s dečkima: nogomet.
Gabrijela, možeš li nam za početak ukratko opisati svoj put s nogometom, kako je sve počelo? Kako je postao sastavni dio tvog života?
"Budući da sam odrasla uz starijeg brata, on je tu odigrao ključnu ulogu. Kud on tamo i ja, a on je uglavnom svoje vrijeme provodio s loptom i na igralištu pa je ta zaluđenost zahvatila i mene."
"Naime, i u školi su cure stalno igrale nogomet s dečkima i kad sam to doma ispričala roditeljima, tata je predložio da dođem s par cura na trening dečki u nogometni klub gdje je bio trener. Sva sretna, razglasila samo vijest po školi pa je navečer na trening došla prva djevojka pa druga, peta, deseta... na kraju nas je bilo više nego dečkiju! Budući da smo imale podršku načelnice Marije Gorice, osnovao se ženski nogometni klub te smo igrali ligu s dečkima i jedne sezone čak završile treće."
Nailaziš li na predrasude budući da je nogomet okarakteriziran kao "muški sport" i kako se s njima nosiš?
"Na spomen žene koja voli nogomet stižu i predrasude. Ponekad se osjećam da kao se cura koja se bavi \'muškim sportom\' ponovo moram boriti za pravo glasa. Bilo je tu dobacivanja komentara na tribinama i sarkastičnih komentara konobara kad u kafiću tražim stol s dobrim pogledom na TV jer počinje prijenos tekme. S druge strane zanimljivo je kako većina utihne kada prokomentiram kretnje igrača ili postavu momčadi."
Na jednom od natjecanja primjetio te ŽNK Agram gdje si kasnije počela igrati. Već sljedeće godine proglašena si najboljom igračicom te je ubrzo došao i poziv za reprezentaciju nakon kojega si se priključila NK Laduču.
"Da, tamo sam 4 godine trenirala s dečkima što mi je pomoglo za dobivanje snage, kondicije i brzine igre. Moram priznat da sam se bojala predrasuda, ali ako ih je i bilo - ubrzo su nestale. Uvijek sam htjela pokazati ljudima da i cure mogu, i znaju, igrati nogomet. To mi je davalo dodatnu snagu da napredujem na treninzima. Dok su drugi tražili izlike, ja sam davala sve od sebe, ma koliko to teško bilo. Kao rezultat toga, izdvajala sam se od ostatka momčadi."
"Trud je bio nagrađen kapetanskom trakom u U17, U19 i jednoj tekmi A reprezentacije. Stajati s rukom na srcu i trakom oko ruke dok svira tvoja himna neopisiv je osjećaj zadovoljstva i vlastitog postignuća predstavljajući vlastitu domovinu."
Gabrijela je osim na terenu i na fakultetu veoma uspješna. Članica je Hrvatske studentske organizacije gdje je organizirajući razne projekte zaslužila brojna priznanja. Povrh svega, organiziranje projekta Business u sportu (koji spaja njezine dvije velike ljubavi: bussines s jedne i sport s druge strane), Gabrijeli je donijelo Dekanovu nagradu.
Kada si krenula na fakultet, odustala si od "velikog" nogometa i počela se baviti futsalom. Kako je to izgledalo?
"Nije bilo lako ostaviti reprezentativni dres, kapetansku traku kluba i godine iskustva iza sebe, ali futsal je u meni probudio onu dječju zaljubljenost prema igri koja se izgubila kada sam zakoračila u ozbiljan svijet nogometa. Zato sam odlučila nastaviti u smjeru futsala i nisam požalila."
Gabrijela, uz fakultet i nogomet uspijeva pronaći vremena i za posao. Kao student radiš u računovodstvu jednog građevinskog poduzeća. Jesi li se pronašla u poslu kojeg obavljaš?
"Iako je to posao u mojoj struci, oduvijek sam više težila poslu koji će zahtjevati dinamičnost i kreativnost. Upustivši se u financije pronašla sam interesa i u brojkama, ali ne mogu znati hoće li me i u budućnosti to privlačiti."
Činjenica je da studentski raspored često pretrpan. Jesi li se ikada našla u situaciji gdje ti obveze nisu davale ni minutu predaha?
"Istina da ponekad 24 sata dnevno nisu dovoljna za obaviti sve fakultetske i sportske obveze, ali ako stvarno voliš to što radiš lako se organiziraš. Problem se javljao i u srednjoj školi. Primjerice kod obrane završnog rada kad sam, nakon utakmice s Irskom u Dublinu, letjela preko Munchena za Zagreb da bi otišla na obranu i odmah lovila prvi let za Beč gdje smo sutradan igrali drugu utakmicu."
U kojem će smjeru krenuti tvoja budućnost, obzirom da te samo još jedna godina čeka do diplome?
"Iako sport pruža puno prilika, isto tako donosi potencijalne nesreće. Jedna ozljeda može te udaljiti od onoga što si gradio cijeli život. Zato se ne vidim kako isključivo profesionalni sportaš već zaposlenik koji uživa u poslu koji radi. Uvijek sam se trudila što manje odricati, a više organizirati kako bih imala vremena za sve."
Koja ti je najveća lekcija koju si naučila iz dosadašnjih iskustava? Kako pronalaziš motivaciju koja te pokreće iz dana u dan?
"Naravno da je lijep osjećaj probuditi se i ugledati brojne medalje, pehare i odličja. Osim sjaja, to nosi nešto mnogo više, a to su iskustva, poznanstva, doživljaji i sve ono što ne možeš kupiti novcem. Upravo je to moj najveći izvor snage i osobni uspjeh. Za kraj bih poručila da je važno biti ustrajan u onome što radiš jer dok voliš ono što radiš i uživaš u tome, nikakve predrasude ti neće predstavljati problem."
I za kraj, nekoliko kratkih naputaka kojih se drži i Gabrijela, a koji bi mogli postati i vaš životni moto:
* Nitko vam ne može dati recept za uspijeh jer jedinstven put ne postoji.
* Pravi put pronaći će samo oni koji poraz ne prihvaćaju kao opciju.
* Unatoč pretrpanim rasporedima, nedostatku vremena i motivacije, izgubljenim utkamicama (bilo onim na terenima ili životnim) potrebno je iznova ustati, još jače stegnuti vezice na kopačkama i opet krenuti u napad.
Sara Barišić
foto: privatna arhiva
foto: privatna arhiva
Gabrijela, možeš li nam za početak ukratko opisati svoj put s nogometom, kako je sve počelo? Kako je postao sastavni dio tvog života?
...Igraju srcem, a ne samo nogama: U ovom zagrebačkom nogometnom klubu šutiraju studentice...
"Budući da sam odrasla uz starijeg brata, on je tu odigrao ključnu ulogu. Kud on tamo i ja, a on je uglavnom svoje vrijeme provodio s loptom i na igralištu pa je ta zaluđenost zahvatila i mene."
foto: privatna arhiva
"Naime, i u školi su cure stalno igrale nogomet s dečkima i kad sam to doma ispričala roditeljima, tata je predložio da dođem s par cura na trening dečki u nogometni klub gdje je bio trener. Sva sretna, razglasila samo vijest po školi pa je navečer na trening došla prva djevojka pa druga, peta, deseta... na kraju nas je bilo više nego dečkiju! Budući da smo imale podršku načelnice Marije Gorice, osnovao se ženski nogometni klub te smo igrali ligu s dečkima i jedne sezone čak završile treće."
...Studentica Barbara igra za Hajduk: \'S tribina su mi dovikivali da se vratim u kuhinju\'...
Nailaziš li na predrasude budući da je nogomet okarakteriziran kao "muški sport" i kako se s njima nosiš?
"Na spomen žene koja voli nogomet stižu i predrasude. Ponekad se osjećam da kao se cura koja se bavi \'muškim sportom\' ponovo moram boriti za pravo glasa. Bilo je tu dobacivanja komentara na tribinama i sarkastičnih komentara konobara kad u kafiću tražim stol s dobrim pogledom na TV jer počinje prijenos tekme. S druge strane zanimljivo je kako većina utihne kada prokomentiram kretnje igrača ili postavu momčadi."
foto: privatna arhiva
Na jednom od natjecanja primjetio te ŽNK Agram gdje si kasnije počela igrati. Već sljedeće godine proglašena si najboljom igračicom te je ubrzo došao i poziv za reprezentaciju nakon kojega si se priključila NK Laduču.
"Da, tamo sam 4 godine trenirala s dečkima što mi je pomoglo za dobivanje snage, kondicije i brzine igre. Moram priznat da sam se bojala predrasuda, ali ako ih je i bilo - ubrzo su nestale. Uvijek sam htjela pokazati ljudima da i cure mogu, i znaju, igrati nogomet. To mi je davalo dodatnu snagu da napredujem na treninzima. Dok su drugi tražili izlike, ja sam davala sve od sebe, ma koliko to teško bilo. Kao rezultat toga, izdvajala sam se od ostatka momčadi."
...[FOTO] Ne sudi u sudnici, nego na terenu: Studentica prava zaludila nogometne fanove...
foto: privatna arhiva
"Trud je bio nagrađen kapetanskom trakom u U17, U19 i jednoj tekmi A reprezentacije. Stajati s rukom na srcu i trakom oko ruke dok svira tvoja himna neopisiv je osjećaj zadovoljstva i vlastitog postignuća predstavljajući vlastitu domovinu."
foto: privatna arhiva
Gabrijela je osim na terenu i na fakultetu veoma uspješna. Članica je Hrvatske studentske organizacije gdje je organizirajući razne projekte zaslužila brojna priznanja. Povrh svega, organiziranje projekta Business u sportu (koji spaja njezine dvije velike ljubavi: bussines s jedne i sport s druge strane), Gabrijeli je donijelo Dekanovu nagradu.
...Samo za najhrabrije: egzotični sportovi kojima se možeš baviti u Zagrebu...
foto: privatna arhiva
Kada si krenula na fakultet, odustala si od "velikog" nogometa i počela se baviti futsalom. Kako je to izgledalo?
"Nije bilo lako ostaviti reprezentativni dres, kapetansku traku kluba i godine iskustva iza sebe, ali futsal je u meni probudio onu dječju zaljubljenost prema igri koja se izgubila kada sam zakoračila u ozbiljan svijet nogometa. Zato sam odlučila nastaviti u smjeru futsala i nisam požalila."
foto: privatna arhiva
Gabrijela, uz fakultet i nogomet uspijeva pronaći vremena i za posao. Kao student radiš u računovodstvu jednog građevinskog poduzeća. Jesi li se pronašla u poslu kojeg obavljaš?
"Iako je to posao u mojoj struci, oduvijek sam više težila poslu koji će zahtjevati dinamičnost i kreativnost. Upustivši se u financije pronašla sam interesa i u brojkama, ali ne mogu znati hoće li me i u budućnosti to privlačiti."
...Skromna, borbena i naša: kraj boksačice Darie sve se prijateljice osjećaju sigurno...
Činjenica je da studentski raspored često pretrpan. Jesi li se ikada našla u situaciji gdje ti obveze nisu davale ni minutu predaha?
"Istina da ponekad 24 sata dnevno nisu dovoljna za obaviti sve fakultetske i sportske obveze, ali ako stvarno voliš to što radiš lako se organiziraš. Problem se javljao i u srednjoj školi. Primjerice kod obrane završnog rada kad sam, nakon utakmice s Irskom u Dublinu, letjela preko Munchena za Zagreb da bi otišla na obranu i odmah lovila prvi let za Beč gdje smo sutradan igrali drugu utakmicu."
foto: privatna arhiva
U kojem će smjeru krenuti tvoja budućnost, obzirom da te samo još jedna godina čeka do diplome?
"Iako sport pruža puno prilika, isto tako donosi potencijalne nesreće. Jedna ozljeda može te udaljiti od onoga što si gradio cijeli život. Zato se ne vidim kako isključivo profesionalni sportaš već zaposlenik koji uživa u poslu koji radi. Uvijek sam se trudila što manje odricati, a više organizirati kako bih imala vremena za sve."
...Studentica i trenerica: Uz Maju do ljeta možete imati savršene noge i stražnjicu...
Koja ti je najveća lekcija koju si naučila iz dosadašnjih iskustava? Kako pronalaziš motivaciju koja te pokreće iz dana u dan?
"Naravno da je lijep osjećaj probuditi se i ugledati brojne medalje, pehare i odličja. Osim sjaja, to nosi nešto mnogo više, a to su iskustva, poznanstva, doživljaji i sve ono što ne možeš kupiti novcem. Upravo je to moj najveći izvor snage i osobni uspjeh. Za kraj bih poručila da je važno biti ustrajan u onome što radiš jer dok voliš ono što radiš i uživaš u tome, nikakve predrasude ti neće predstavljati problem."
I za kraj, nekoliko kratkih naputaka kojih se drži i Gabrijela, a koji bi mogli postati i vaš životni moto:
* Nitko vam ne može dati recept za uspijeh jer jedinstven put ne postoji.
* Pravi put pronaći će samo oni koji poraz ne prihvaćaju kao opciju.
* Unatoč pretrpanim rasporedima, nedostatku vremena i motivacije, izgubljenim utkamicama (bilo onim na terenima ili životnim) potrebno je iznova ustati, još jače stegnuti vezice na kopačkama i opet krenuti u napad.
Sara Barišić
foto: privatna arhiva
