Ivana Petrić u Nakon predavanja

Studenti koji 'ganjaju' prosjek ne žele raditi: Mladić 'spustio' svima koji tvrde da fakultet treba završiti u roku

Nekim studentima cilj je diplomrati u roku, dok drugima to ne predstavlja neki veliki uspjeh. Na tu temu pisao je i jedan mladić koji je kritizirao sve one koji forsiraju 'da fakultet treba završiti u roku', posebice one koji tijekom studija 'ganjaju' odlične ocjene.

26. travnja 2018 12:41
studenti ispred faksa

studenti ispred faksa Foto: MojFaks

Mladić nadimka Erudita na svom blogu na bosanskoj stranici 6yka.com objavio je zanimljiv tekst u kojemu argumentirano pokušava oboriti uvriježeno mišljenje da bi svi studenti trebali u roku završiti fakultet. Osim toga, osvrnuo se i na tvrdnje da završiti fakultet u roku "može baš svaki student" pa je opanjkao i odlikaše iz fakultetskih klupa.

Njegov tekst prenosimo u cijelosti pa sami procijenite je li mladić u pravu:

"Nakanim se poslije nekoliko mjeseci pogledati snimku gostovanja jednog prijatelja u nekoj emisiji zabavnog sadržaja. On je kao neki bloger, aktivist, što-ti-ja-znam... Kao njega nešto intervjuiraju. I ne ide mu loše, \'ima spiku\', što bi ljudi rekli. Samo, kako je za mene ta priča déjà vu, ubrzo me počinje umarati. A YouTube kao YouTube, uvijek ima nešto za predložiti da se čovjeku zaokupi pažnja. I tu mi pogled pada na video pod kategorijom \'prati\'. Tzv. vlog sugestivnog naziva: \'Kako završiti fakultet u roku\'. Nije da su mi instrukcije takvog sadržaja potrebne, ali pošto sam relativno skoro izašao iz tog konteksta i s obzirom na to da su mi studentska pitanja i problemi i dalje svježi u sjećanju, moram priznati da me naziv snimke zainteresirao. Prijatelj će morati pričekati (i još uvijek čeka). Otvaram link u novoj kartici i kliknem na \'play\'.

Video-lekciju o tome kako završiti fakultet u roku drži nam student generacije jednog banjolučkog fakulteta
. Njegov identitet ne bih otkrivao, ali radi lakšeg objašnjavanja našem \'predavaču\' moram nadjenuti neko ime pa nek\' bude: Jelica (svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna). I tako naša Jelica počinje svoju lekciju jednom izuzetno hrabrom tvrdnjom: \'Svatko fakultet može završiti u roku!\'. I dok procesuiram te riječi, ne mogu se oteti dojmu (koji me obuzima istog trenutka) da slušam nekog motivacijskog govornika koji mi kaže da je sve moguće ako čvrsto vjerujem u to, što dodatno pojačava nastavak njene poruke: \'...to je samo i isključivo na vama\'.

Ljudi koji u roku nisu završili fakultet nisu dovoljno vjerovali?


Moj osnovni problem s motivacijskim pristupom problemu jest to što ga karakterizira (skoro) potpuno odsustvo kritičkog razmišljanja te je uglavnom bazirano na neutemeljenim, odnosno veoma diskutabilnim tvrdnjama ili nazovi-činjenicama. Što se tiče prvog, nekritičko se ogleda u tome što se određene tvrdnje, poput gore navedene, iako iskustvo govori suprotno (tj. u našem slučaju, većina studenata ne završava fakultet u roku), a priori uzimaju za točne, jer podržavaju pozitivno (motivacijsko) razmišljanje (!) i prate sve češće zahtjeve neoliberalnog društva za političku korektnost (jer bi, na primjer, ukazati na to da netko ne može završiti fakultet (u roku) impliciralo niske (intelektualne?) kapacitete te osobe, što bi se smatralo politički nekorektnim).




S druge strane, tvrdnje koje se baziraju na hipotetskim odrednicama, kao što je, u našem slučaju, odrednica \'može\' (tj. \'svatko može\'...), a često su prihvaćene kao neupitne istine, nisu ništa drugo do kvazi-činjenice ili aksiomi u najboljem slučaju, te samim tim ne mogu biti smatrane validnim saznanjima u epistemološkom smislu, jer kao takve, prema Karlu Popperu, nisu \'opovrgljive\'. Drugim riječima, za sve ljude koji nisu završili fakultet u roku možemo reći da, na primjer, jednostavno nisu dovoljno vjerovali (ili se nisu dovoljno potrudili) da to mogu napraviti, što nam onemogućuje da dokažemo je li osnovna Jeličina tvrdnja točna – jer se nivo nečije vjere, prema pravilu, ne može izmjeriti.

...Student \'spustio\' onima koji osuđuju prodaju doma: \'Žalim što ću nekome uzeti novce, ali moram reći ovo...\'


Ali hajde da stavimo filozofska razmatranja na stranu i vidimo što nam to Jelica savjetuje da bismo (svi) završili fakultet u roku. Ograđujući se od nepredvidivih okolnosti (poput bolesti) naš predavač sugerira da dostizanje postavljenog cilja nije stvar (natprosječnog) intelekta, nego organizacije prioriteta i interesa tijekom studiranja. Ovdje smo, međutim, u dilemi, jer nismo sigurni govori li nam Jelica da je adekvatna organizacija prioriteta i interesa preduvjet za sve studente (bez obzira na intelekt) da bi završili fakultet u roku ili to važi samo za one manje inteligentne. Također, u oba slučaja možemo se zapitati: zar kvaliteta organizacije nije isto tako stvar nečijih intelektualnih sposobnosti, odnosno možda upravo ljudi natprosječnog intelekta završavaju fakultet u roku, jer bolje organiziraju svoje prioritete i interese. Isto tako, iako Jelica u osnovi priznaje da postoje razlike u intelektualnim kapacitetima studenata (kao što je gore navedeno), ona dalje tvrdi da \'ako bi postojala savršena formula kako da se uči, svi ljudi na svijetu bi imali iste rezultate u učenju\', čime u suštini negira činjenicu da su određene intelektualne sposobnosti potrebne da se u praksi primijeni propisana formula – što je, usudit ću se reći, pogrešno.Trivijalan primjer koji opovrgava Jeličinu tvrdnju jest primjena Pitagorinog poučka, koji, iako u suštini vrlo jednostavna za razumijevanje, mnogim školarcima i dan-danas zadaje glavobolje kada ga treba primijeniti.

Studentima kojima je važan prosjek fakultet ne služi za neke ciljeve kao što je primjerice posao


Ovdje se moramo vratiti na prioritete i interese za koje naš predavač smatra da ih je neophodno unaprijed odrediti (kada se upiše fakultet) i dijeli ih na dvije grupe, koje su, navodno, međusobno isključive. Prioritetni interes prve grupe je, jednostavno rečeno, \'prosjek\', dok prioritetni interes druge grupe Jelica definira kao \'sredstvo za neke dalje ciljeve\', pri čemu kao glavni primjer navodi \'posao\'. Postoji mnogo problema s ovom podjelom, ali jedan od najočiglednijih jest navodna međusobna isključivost navedenih interesa koju naš predavač zagovara. Naime, iako je ovaj problem evidentan per se, potrudit ću se da ga malo bolje objasnim u sljedećim redovima.

...Odvjetnik odbio zaposliti studenta koji je završio pravo U ROKU s ODLIČNIM prosjekom – evo kako to objašnjava...


Prateći Jeličino mišljenje, možemo zaključiti da ljudi koji streme ostvarenju što većeg prosjeka tijekom studija isto tako: a) ne žele da se zaposle; b) ne mogu ili imaju male šanse za zaposlenje; c) ne trebaju se zaposliti – jer im fakultet ne služi kao sredstvo za neke dalje ciljeve, kao što je posao. Iako je naša realnost da mnogi studenti koji su završili fakultet s visokim prosjekom imaju problem u pronalasku zaposlenja, ovdje moram izraziti moju iskrenu sumnju da je pravi razlog toga to što im tijekom studija cilj nije bio zaposlenje nego prosjek. S druge strane, Jelica nam sugerira da ljudi koji žele zaposlenje poslije studija ne trebaju (ja bih dodao neophodno) stremiti tome da imaju visok prosjek. Naša realnost je također da zaposleni visokoobrazovani kadar uglavnom čine prosječni studenti, ali to je isto tako posljedica nekih drugih stvari, a ne prioriteta odabranih tijekom studiranja.



Dalje, iako pretpostavimo da je ovakva definicija interesa moguća, te da student jasno može razgraničiti između ova dva prioriteta, to nam i dalje ne dokazuje da je na osnovu toga moguće završiti fakultet u roku, nego u Jeličinoj naraciji nailazimo na još apstraktnih motivacijskih sugestija: \'najbolji rezultat ćete ostvariti u slučaju kada jasno znate što želite i kada malo dublje razmislite što sve [treba] učiniti da biste došli do toga\'. Naime, Jelica je u ovom aspektu priče jedino pragmatična kada kaže da studenti (ako im je prioritet posao) \'ne trebaju trošiti svoju energiju na sve i svašta\', s čime se načelno mogu složiti – studenti trebaju pratiti svoje interese, ali njeno shvaćanje nas istovremeno navodi da dovedemo u pitanje i kvalitetu izlaznog kadra s fakulteta, kojem, prateći njene savjete, mogu nedostajati neka ključna znanja za određene poslove koje će obavljati (iako su fakultet završili u roku!).

Svaki student se treba voditi znanjem, a ne što većim prosjekom


Međutim, moja najveća zamjerka ovoj podjeli jest njena suštinska pogrešnost. Priznajem da studenti danas teže i ostvarenju visokog prosjeka i/ili pronalasku posla nakon studija (što bi se trebalo podrazumijevati), ali, nazovite me idealistom ako hoćete, to ne treba i ne smije biti od prioritetnog interesa jednog studenta! Naprotiv, kada smo već kod toga, \'znanje\' je ono čime se treba voditi svaki student. Često se kaže da prosjek nije mjerilo znanja, ali znanje treba biti popraćeno i dobrim prosjekom i poslom – jer društvo zahtijeva kvalitetne visokoobrazovane stručnjake na ključnim pozicijama, a ne kvazi-eksperte sa (svim) desetkama u indeksu koji, u suštini, ne znaju ništa. Čak i ako ovo u našem društvu najčešće i nije slučaj – znanje će vam mnogo više značiti od visokog prosjeka i fakulteta završenog u roku.

...\'Mjesecima radim u poderanim tenisicama\': Studentica iskrenim pismom \'oplela\' po premijeru Plenkoviću...


U zaključku, razdvajanje prioritetnih interesa studenata na kategorije \'prosjek\' i \'posao\' u načelu poništava vrijednost visokog obrazovanja kao institucije društva (i to možda više što se tiče prve kategorije nego druge), što je nešto protiv čega se sami studenti trebaju najviše boriti, a ne da podržavaju, kao u ovom slučaju. Na koncu, cilj ovog teksta uopće nije baciti rukavicu u lice našeg predavača Jelice (određena razmatranja u drugom dijelu njene \'lekcije\' mogu se smatrati i korisnim), nego da dovede u pitanje etikete koje se kače sadašnjim i bivšim studentima, kao što su \'fakultet završen u roku\' ili \'visok prosjek\', pa i \'student generacije\' – naravno, bez želje da se umanji veličina truda koji je neophodno uložiti za ostvarenje takvih \'uspjeha\'.


Namjera mi je bila ukazati i na to da su takve oznake postale normativi bez razloga i svrhe, te da trasiraju evolucijski put jednog studenta očekivanjima koja su, u najmanju ruku, nebitna. Studiranje je mnogo više od učenja, a vrijednosti studenta nisu samo u visokom prosjeku ili fakultetu završenom u roku."


Tekst ovog mladića u originalu možete pročitati na linku.

Još vijesti