facebook,
whatsapp
Kako započinje svoju priču, obiteljske poznanice odlučile su se na taj pothvat, a ona je bez previše razmišljanja pristala da ide s njima. "Dotad se nisam bavila planinarenjem, no Kilimandžaro je od svih sedam glavnih vrhova svijeta najpristupačniji i tehnički najlakši pa i obični planinari, bez velikog iskustva, uz dobro odrađene pripreme, mogu osvojiti tu planinu", govori Dina.
...Studenti izgradili XXL drvene megafone za slušanje šume...
Pripreme započele 6 mjeseci prije uspona
Šest mjeseci prije samog uspona započela je s pripremama i planinarenjem. Cilj priprema bio je priviknuti se na dugo hodanje, a ne na neke tehnički zahtjevne uspone jer, kako su im stalno govorili, Kilimandžaro je maraton, a ne utrka. Pripreme su uključivale duge šetnje po Medvednici s opremom koju bi nosile pri usponu.
"Za uspon na vrh Kilimandžara odlučili smo se stazom Marangu, čija se početna postaja nalazi na 1860 metara. Na put nas je išlo trinaestero, s tim da nas je u ekspediciji pratilo gotovo dvadeset pet ljudi. Svaka od nas imala je svojega nosača, a uz to su nas pratili i kuhari i vodiči. Prvi smo se dan uspinjali užasno jednostavnom stazom kroz prekrasnu šumu do doma Mandara na 2700 metara. Put nas je zatim kroz područje niskog raslinja i kaktusa doveo do doma Horombo na 3700 metara, a treći dan i do doma Kibo na 4700 metara. Do te zadnje postaje prije završnoga uspona hoda se kroz golemu ravnu planinsku pustinju, kojoj kao da nema kraja, a prašina otežava disanje", prisjeća se uspona Dina.
Pije se puno vode, ali se zato i često ide na wc...
"Umor je konstantno prisutan, no to sam nadomještala dubokim disanjem. Tijelo također traži jako puno vode pa je samim time više i izbacuješ. Od nas u grupi najčešće sam morala ići na zahod. Dok si u planini, potpuno drukčije gledaš na takve situacije. Srama jednostavno nema. Noću sam morala ići i do tri puta, a s obzirom na to da je WC bio udaljen nekih 50 metara od kućica za spavanje, put bi zbog usporenog kretanja i umora na tolikim visinama potrajao otprilike deset minuta. Osobno nisam imala problema sa spavanjem te sam na svakoj postaji uspjela spavati, no nekima zbog problema s disanjem i manjkom kisika to nije uspijevalo", ispričala je.
Na najviši vrh Uhuru (Vrh slobode) penje se po mraku. Polazak je u ponoć jer se po danu lošije predviđa vrijeme na vrhu, i taj uspon traje deset sati.
foto: Shutterstock By David Evison
Nemojte piti Andol pri usponu!
"Penješ se cik-cak, jedino ti lampica osvjetljuje put, gledaš pod noge i ideš korak po korak. Cijelo je vrijeme svaka od nas bila u pratnji svojeg vodiča, koji je stalno provjeravao kako smo. Pri tom zadnjem usponu ulovila me panika. Do tog trenutka nisam ništa uzimala, no prije odlaska sam preventivno odlučila uzeti Andol, i tu su nastali problemi. Andol djeluje tako da smanjuje temperaturu, no čim smo krenuli, bilo mi je užasno vruće, osjećala sam kao da me nešto guši i počela me hvatati panika, a sve zbog tog glupog Andola koji sam nepotrebno uzela. Nikako se nisam mogla smiriti i imala sam lošu \'vibru\'. Sve to na kraju je kulminiralo na jedno 5300 metara, kada sam pri ustajanju imala osjećaj da ću izgubiti svijest, i na trenutak sam izgubila ravnotežu", priča Dina i govori kako su joj se tada vratila sva pitanja koja je imala prije početka puta.
"Mislila sam da sam osoba koja će odustati jedino ako me vodiči prisile. Mučilo me pitanje: što ako to nisam ja i razočaram samu sebe? Kada sam u tom trenutku slabosti shvatila da sam ja ta osoba koja neće odustati, naljutila sam se na samu sebe. Mislila sam u sebi kako sam glupa jer ću morati hodati još sedam sati, a mogla bih jednostavno odustati, no znala sam da se to neće dogoditi. Bila sam svjesna da mi je užasno loše i pomirila sam se s tim da će mi tako biti do kraja uspona. Nisam nikomu to htjela pokazati pa sam odlučila pustiti negativne misli i samo nastaviti hodati i disati te misliti pozitivno. S vremenom mi je postalo bolje", govori ova hrabra studentica koju ništa nije spriječilo da nastavi uspon.
Nakon Gilmanove točke, koja se nalazi na samome krateru na nadmorskoj visini od 5681 metara, za Dinu i ekipu počeo je najteži dio uspona.
"Posljednja dva sata uspona izađe Sunce i imaš najdivnije moguće prizore: izlazak Sunca, obasjani glečeri, netaknuti snijeg i oblaci, no ne možeš potpuno uživati u njima, već ih nastojiš zapamtiti i kasnije procesuirati tu ljepotu. A na vrhu te ne dočeka ništa posebno, samo ploča s natpisom Uhuru Peak, 5895 m, najviša točka Afrike – i vlastiti osjećaj uspjeha i olakšanja zatomljen iscrpljenošću", prisjeća se dolaska do cilja Dina.
Za kraj ova studentica govori kako se većina na takav pothvat odlučuje iz nekog razloga, a ona je išla gore naći taj razlog.
"Išla sam si dokazivati nešto što si nisam planirala dokazivati. Uvijek sam mislila da sam nemirna osoba i da neću moći samo mirno hodati, no uspjela sam. Skroz je drukčiji način ponašanja jednom kad si u planini. Mobitel jedva da sam taknula i uopće mi nije nedostajao, društvo je bilo super i sve je to bilo opuštajuće za mozak. Mislim da me cijeli pothvat naučio malo strpljenju. Nije sve u ugodi, zadovoljstvo se može naći i u nelagodnim situacijama", poručila je Dina.
A.Z.
izvor i foto: Humans of FSB
