Za početak, naša Arevik Ohanyan obrazlaže da su Bolonjsku reformu prokrenule članice EU-a ne bi li pogodovale vlastitom tržištu obrazovanja i rada, ne bi li odgovorile na vlastite probleme. No koliko su oni kompatibilni sa situacijom u zemljama nekadašnjeg Sovjetskog saveza?
Neprovedba bolonjskog procesa
Cura navodi nekoliko faktora koji kompliciraju provedbu Bolonjske reforme, s posebnim naglaskom na Rusiju i Armeniju, mada niti mi nismo baš toliko daleko. Kao prvo, Bolonja podrazumijeva totalnu demokratizaciju sveučilišnih institucija i decentraliziranu administraciju. Zatim slijede transparentnost i poslovna odgovornost kao uvjeti za njenu uspješnu provedbu.
U postkomunističkim zemljama faksevi su se tretirali kao privatno igralište dekana i nastavnog vijeća, baš kao što smo to mogli posvjedočiti u nedavnoj akciji Indeks. Dakle, visokoobrazovnim institucijama se vladalo autokratski, neefektivno, s gomilom birokracije i još veću korupciju.
Kako navodi autorica, u Rusiji sveučilišta namaknu 250 milijuna dolara godišnje samo u mitu za upis studija. Višestruko više se još ubere na omogućavanju studentima da polože ispite, upišu sljedeću godinu i eventualno završe studij. Korumpiranosti profesora koji su za pare davali ocjene pokušalo se doskočiti uvođenjem kompjuteriziranih ispita, no malo se toga promijenilo.
Bolonjska "cirkulacija mozgova" manifestira se "odljevom mozgova"
Ono što je Bolonjska reforma zacrtala u programu, tzv. "cirkulaciju mozgova", ili drugim riječima, omogućavanje studentima multidisciplinarno studiranje po stranim sveučilištima, pretvara se u "odljev mozgova". Europa ubire najbolje studente istočnoeuropskih sveučilišta, daje im posao i upošljava za svoje potrebe, dok ostali koji se nakon studija vraćaju na svoje matične fakultete nemaju apsolutno nikakvu perspektivu, s obzirom da se ništa nije promijenilo u mentalitetu i načinu rada većine fakulteta.
K tome, u mnogim postsovjetskim zemljama još se uvijek šikaniraju privatna sveučilišta nauštrb javnih, potpuno suprotno devizi bolonjske reforme koja kaže da se i jedni i drugi moraju tretirati jednako. Studenti ovih potonjih oslobođeni su služenja vojnog roka, javna su sveučilišta obilato financirana iz državnog budžeta, a da ne pričamo kako je privatnim još uvijek potrebna državna licenca za rad.
S druge strane administrativni džumbus, organizacijsko mrtvilo, nedostatak inicijative i nehonoriranje dodatnog angažmana demotivira kako profesore tako i studente da nešto promijene. Shvaćanje bolonjske reforme samo kao strukturne promjene, a ne promjene mentaliteta, zapravo odvodi postkomunistička sveučilišta u još veći mrak nekonkurentnosti, da parafraziramo Arevik Ohanyan.
Krešimir Dujmović