Mojfaks.hr u Vijesti

Kako je nekadašnji ferovac nakon diplome 'preko noći' postao uspješni poduzetnik

Stjepan Pavlek neobičan je štreber. Nekadašnji ferovac širokog osmjeha danas je uspješni poduzetnik koji prvi za sebe kaže da nije tipičan geek. Umjesto ganjanja ocjena, na fakultetu je putovao je u studentskoj udruzi, upijao iskustva i širio horizonte...

19. svibnja 2015 18:14
Slika nije pronađena

Slika nije pronađena Foto: MojFaks

Nije ni sanjao da će IT projekt za jednu banku, odmah nakon diplome, izrasti u konzultantsku tvrtku Koios savjetovanje koja je prošle godine ostvarila pet milijuna kuna prometa. Koja je tajna uspjeha, zašto je percepcija o konzervativnim bankarima pogrešna i što namjerava u budućnosti, otkriva u razgovoru za Business People.

Tko je Stjepan Pavlek?

Hm, Pavlek kakvog ga znamo danas (smijeh) počeo se formirati u Unskoj 3, na Fakultetu elektrotehnike i računarstva. Još kao klinac bio sam zainteresiran za kompjutore i tehniku. Imao sam čak dvojbu da li PMF ili FER, no imao sam dozu želje za biznisom i više se vidio u praktičnijim nego znanstvenim vodama. U jednom trenutku čak mislio paralelno upisati, ne bih to mogao, znam, ma koliko god bio genijalan, šalim se. Ali, s 18 mi je činilo tako lagano...

Po dolasku ste ušli u studentsku organizaciju?

Odmah se dogodio angažman u međunarodnoj organizaciji BEST (Board of European Students of Technology). Premda se one percipiraju kao ‘idemo okolo, tulumarimo i pijemo’ ova je, uz tu, imala i višu razinu. Bilo je to dosta ozbiljno, za naše seminare dobivali su se ECTS bodovi, a 2003. organizacija je imala 1500 ljudi u Europi i budžet od 950.000 eura. U hijerarhiji sam polako napredovao i zadnju godinu bio u upravi. I tu sam kao geek stjecao prva menadžerska iskustva.

Što ste najviše naučili?

Uglavnom ‘soft skills’; prezentaciju, organizaciju, vođenje sastanaka, lidership, znanje o marketingu... To je ono što na sve načine pokušavaju uliti u glavu studentima tehničkih fakulteta jer se prepoznalo da su previše geekovi i da im trebaju vještine da bi mogli funkcionirati u biznisu.

Puno ste putovali?
Da, naputovao sam se. Moj privatni budžet za putovanja u toj godini bio je oko 4000 eura. Nekoliko mjeseci sam živio u Meksiku na studentskoj praksi i to mi je iskustvo drastično promijenilo pogled na Europu, shvatio sam da su razlike zapravo jako male.

Jeste li ikad zažalili što se upisali FER?

Ni sekunde. Ne znam što bih sad radio da sam otišao u drugom smjeru. Možda bih slično kao i sad radio, ima puno ljudi s PMF-a koji završe u bankarstvu. Još u srednjoj školi imao sam orijentir na praktičnost; bavio sam se uređenjem školskog časopisa, naučio biznis stolnog izdavaštva pa sam tijekom studija mogao vrlo pristojno zarađivati od grafičkog dizajna.

Koliko biste rekli za sebe da ste geek?
U općoj populaciji, svi smo mi ferovci potpuni geekovi. Ali, stavite li me u mjeru s ostalim ferovcima, onda sam među najmanjim geekovima. Jedna od većih zamjerki ljudi iz biznisa inženjerima je da previše perfekcioniziramo. Ne moraš na softveru raditi toliko mjeseci, bitno je da radi i da ga proizvedeš što jeftinije. Koliko je potrebno na nečemu raditi da bi se postigla svrha - to je biznis način razmišljanja koji geekovi nemaju nimalo. Tu je ta praktičnost koju je moj mentor tražio.

U 2008. godini izrastao je Koios.

Evolucija poduzetništva nastavila se nizom projekata. U jednom trenu je postalo logično nastaviti posao kao tvrtka; zbog tržišta i natječaja, iznad određene razine rasta potrebno je ustrojstvo tvrtke za realizaciju posla. Kolegica, koja mi je danas glavni oslonac, i ja smo mentoru predložili i on smatrao da je to izvrsna ideja.

Čime se trenutno bavite?

Pokušavamo da naš posao zaživi i međunarodno, da budemo ime u svijetu, za početak u Europi. Kod kuće ide dobro, a i vani bi konačno trebalo krenuti. Radimo s nekoliko banaka, a sve su nam zanimljivija i osiguranja jer puno onog što se implementiralo u bankama u zadnjih 15-ak godina bi moglo znatno unaprijediti tu industriju. Nakon konferencije u Novom Sadu prošlog ljeta dobili smo pozive za natječaje i ostvarili dobre kontakte pošto su osiguravatelji prepoznali da je ono o čemu smo govorili i njima sjajno primjenjivo.

Okrećete se inozemstvu, je li nužno sreću tražiti vani?
Poznajem puno ljudi koji rade vani, ima to puno dobrih i loših strana. Kad čitam novinske napise da je vani basnoslovno, pomislim kako je besmisleno tako banalizirati. U Londonu je dobro, ali treba imati na umu da je tamo i najveća konkurencija na svijetu.

Jesu li za uspjeh bitne ocjene?

Moj prosjek je oko 4. Mentor koji me zaposlio na projektu odmah nakon diplome je uvijek govorio da više voli zapošljavati studente s nižim prosjekom jer oni s 5.0. u praksi - nisu praktični. U SAD-u se ‘ubijaju’ radi prosjeka; ako je svima to glavni cilj, onda su oni koji uspiju zaista bolji od drugih. Kod nas ne postoji takva kultura već je bitno prolaziti ispite pa ocjena ne daje dobru mjeru uspješnosti već ona ovisi i o drugim faktorima. Da sam samo ganjao ocjene ne bih odradio sve ono u studentskoj organizaciji. Imao sam stav optimiziranja vremena: ako sam jako pametan znat ću učit točno toliko da prođe. Ako potrošim više, u tom vremenu sam mogao nešto drugo raditi i naučiti.

Cijeli intervju pročitajte ovdje.

L.B./izvor: poslovni.hr
foto: koios.hr

Još vijesti