facebook,
whatsapp
Razmišljanje studenta Jure Bulića o ovom tužnom danu
Nema smisla prepričavati što se dogodilo, zasigurno ste svi čuli, a neki su to i osobno proživjeli. Ja sam došao na svijet godinu dana poslije tog događaja pa sam bio premalen da zapamtim bilo što iz Domovinskog rata. Dakako, čuo sam većinu detalja od obitelji, škole, veterana itd., ali zapravo je teško shvatiti značenje pada Vukovara, odnosno osjetiti ono što su oni osjetili na taj dan.
Dok sam bio dijete, nisam osobno nikako oblježavao taj dan. Nisam izgubio, hvala Bogu, nikoga u ratu, a i vjerojatno sam živio u nekome idiličnome dječjem svijetu bez problema. Kada sam došao u srednju, na kraju jednog uobičajenog sata geografije profesorica je kazala k’o iz topa: “Nadam se da ću vas vidit popodne u Vukovarskoj.” Mislila je, dakako, na tradicionalno paljenje svijeća duž Vukovarske ulice u Splitu kao znak zahvalnosti i suosjećanja. Mi smo na moment bili iznenađeni! Gotovo nitko nije dosad išao samoinicijativno zapaliti svijeću (bez roditelja, odnosno škole). Na kraju dana, otišli smo grupno do Vukovarske, zapalili nekoliko svijeća i gledali upitno jedno drugoga. Odlučili smo da je red da svatko nešto kaže. Poslije je svatko išao svojim pravcem.
Međutim, toga dana dobili smo svojevrsan osjećaj odgovornosti da se vratimo dogodine. Barem ja. Ponovio sam opet istu stvar, ali sam. Kako nije bilo drugih ljudi sa mnom, promatrao sam druge ljude koji su došli zapaliti svijeću. Pogledao sam njihova lica dok su to činili i kako su promatrali tu malenu svijeću. Tada sam zapravo osjetio taj djelić atmosfere, taj osjećaj koji ljudi nazivaju zahvalnošću, tugom ili ponosom, kako hoćete. I zato Vam kažem; učenje nekakvih statistika o ratu Vam neće puno pomoći da shvatite bit. Otiđite danas na Vukovarsku i zapalite svijeću. Ne radi mrtvih – njima ne trebaju svijeće, već radi onih koji su ostali, da shvate da nisu sami u svojoj tuzi.
Jure Bulić
*szssplit.hr
Nema smisla prepričavati što se dogodilo, zasigurno ste svi čuli, a neki su to i osobno proživjeli. Ja sam došao na svijet godinu dana poslije tog događaja pa sam bio premalen da zapamtim bilo što iz Domovinskog rata. Dakako, čuo sam većinu detalja od obitelji, škole, veterana itd., ali zapravo je teško shvatiti značenje pada Vukovara, odnosno osjetiti ono što su oni osjetili na taj dan.
Dok sam bio dijete, nisam osobno nikako oblježavao taj dan. Nisam izgubio, hvala Bogu, nikoga u ratu, a i vjerojatno sam živio u nekome idiličnome dječjem svijetu bez problema. Kada sam došao u srednju, na kraju jednog uobičajenog sata geografije profesorica je kazala k’o iz topa: “Nadam se da ću vas vidit popodne u Vukovarskoj.” Mislila je, dakako, na tradicionalno paljenje svijeća duž Vukovarske ulice u Splitu kao znak zahvalnosti i suosjećanja. Mi smo na moment bili iznenađeni! Gotovo nitko nije dosad išao samoinicijativno zapaliti svijeću (bez roditelja, odnosno škole). Na kraju dana, otišli smo grupno do Vukovarske, zapalili nekoliko svijeća i gledali upitno jedno drugoga. Odlučili smo da je red da svatko nešto kaže. Poslije je svatko išao svojim pravcem.
Međutim, toga dana dobili smo svojevrsan osjećaj odgovornosti da se vratimo dogodine. Barem ja. Ponovio sam opet istu stvar, ali sam. Kako nije bilo drugih ljudi sa mnom, promatrao sam druge ljude koji su došli zapaliti svijeću. Pogledao sam njihova lica dok su to činili i kako su promatrali tu malenu svijeću. Tada sam zapravo osjetio taj djelić atmosfere, taj osjećaj koji ljudi nazivaju zahvalnošću, tugom ili ponosom, kako hoćete. I zato Vam kažem; učenje nekakvih statistika o ratu Vam neće puno pomoći da shvatite bit. Otiđite danas na Vukovarsku i zapalite svijeću. Ne radi mrtvih – njima ne trebaju svijeće, već radi onih koji su ostali, da shvate da nisu sami u svojoj tuzi.
Jure Bulić
*szssplit.hr
